Monika Roglić
Umjetnost nadahnuta sjećanjem, krajolikom i poezijom pripadanja.
Tri oblika jednog glasa

Slike
Krajolici sjećanja u gustoj, impulzivnoj boji — Jadran, Zagreb, čempresi i cvijeće.
Pogledajte slike
Umjetnost za nošenje
Svileni šalovi i haljine, ručno oslikani prema njezinim dizajnima: slike koje se nose.
Pogledajte sviluPoezija
Pjesme o moru i gradu, o domovini i pripadanju, na hrvatskom i engleskom.
Pročitajte pjesmeJedna boja, tri oblika
Slika, pjesma i svileni šal nastali iz iste boje.
Crveni krovovi na vodi · Svileni šalPlutam sve dalje
od obale,
od sebe,
od sna.
U dubokom plavom snu
valovi nikad ne staju.
Sol me drži.
Voda se sklapa oko mene.
Polako, tiho,
postajem plava.
Bijelo
Voljela bih iza bijeloga se skriti
Čisto, prosto.
Osjećaje
Nitko slutio ne bi.
Voljela bih iza bijeloga se skriti
Pahulja mrzla i laka biti.
Dugu tad nitko vidio ne bi.
Kako sam bogata
Nitko posumnjao ne bi.
Mrzla, hladna
Korijeni · Slika
Kapelica među čempresima · Svileni šalLjubavi gladna.
Kristalno jasna
Srebrna krasna.
Slutio nitko ne bi
Strah moj neopisivi,
Strah da se pahulja
Zauvijek ne otopi.
Pripadanje
Gledam u tvoje oči
i vidim prerušene čemprese—
tamnozelene,
ukorijenjene negdje uz more.
Gledam tvoja usta
i osjećam topli vjetar
što mi podiže kosu,
nježno klizeći ispod mene.
Čempres · Slika
Čempres u zlatni sat · Svileni šalČujem tvoje korake
i slijedim ih—
nošena bečkim valcerom
u tihi, nevidljivi svijet
gdje vile i vještice
još slobodno lutaju.
Govoriš,
i nježne kapi kiše skupljaju se na mojoj koži.
Krećem se
u ritmu tvoga srca.
Tvoja kiša—
ostaje sa mnom.
Moja Dalmacija
Gledam te lijepu, zanosnu:
More tvoje – pitomo i plavo,
Blago i toplo...
Poput tvojih ljudi blage naravi.
Gledam tvoje more milovano maestralom:
Ono prede i ljuljuška se u zanosu...
More moje Jadransko, tako plavo, tako blago,
Volim tvoje barke što iskradaju se noću „pod sviću”,
Klizeći morem kao po ledu,
A ribarska se pjesma opija crnim vinom i bijelom dušom.
Dubrovnik · Slika
Crveni krovovi na vodi · Svileni šalTvoje vino moja je vena,
Moje suze tvoja morska pjena.
Gledam te, more moje,
Slušam val i valiće – maze se uz stijene,
Ne mareći za njene oštre rubove...
Gledam te more, slušam i mirišem:
Mirišeš na plavu ljubav.
Zagreb u jesen
Šetali smo ulicom divljeg kestena.
Svakim korakom,
Dahom svakim,
Zagreb u nama.
Crkva sv. Marka · Slika
Crvena ruža · Svileni šalMiris jeseni:
Pečeni kesteni.
Zagreb u tebi,
Zagreb u meni.
Nema meni do zagrebačke jeseni.
Između dvaju svjetova
Monikini su korijeni u Zagrebu i na dalmatinskoj obali: jeseni koje mirišu na kestene, plavetnilo Jadrana, jezik njezinih pjesama. Njezina je sadašnjost Austin u Teksasu, gdje slika i piše.
Njezin rad živi između tih dvaju svjetova — sjećanje preneseno preko oceana i pretočeno u boju, svilu i stih.
„Dom nije samo mjesto; to je nešto što nosimo u sebi.”

Monika Roglić
Rođena 1968. u Zagrebu, Monika slika ono što najviše voli: Mediteran ljeta svog djetinjstva u Dalmaciji. Iz njezinih slika rađaju se svileni šalovi i haljine, a iz istih mjesta i njezine pjesme.
Pročitajte njezinu priču